mala djevojcica

mala

20.09.2011.

Jesen stize dunjo moja

Vec se vidim depresivnu i sivu. Jesen u mom gradu nije nesto sto treba da se pamti niti u cemu se uziva.

Znate one dane kad vam samo na pamet padaju tuzne pjesme i kad mislite ujutro da uopste nije svanulo i popodne znate da nece zapravo ni svanuti, jer sivi oblaci su vam se spustili iza vrata i sad ih na ledjima nosite. Eto takva sam ja danas, tako sam jutros ustala, tako se osjecam. Fuj!

Na pameti su mi one partizanske tuzne pjesme tipa „Na cesti mrtva Marija mamina kcerka jednia“ koja pjeva o celicnoj ptici koja je ubila. Uzas boziji.

Ali ima jedna stvar koju su me na silnim seminarima ucili i evo sad cu pokusat da opisem to. Uvijek kazu nadji Happy place svoj.

probaj da zamislis mjesto gdje se ti najbolje osjecas i gdje si uvijek sretan kad odes, zamisli i osobe s kojima volis biti.

Ja sam se uvijek zezala da ja vidim neke eroticne slike i da to bas i nije zdravo da radim. Ali obecavam ovaj put bez etotike:

Dakle, prije par godina sam bila na divnom godisnjem odmoru kojeg se uvijek rado sjetim. Znam da sam uzivala na terasi piti kafu. Gazdarica kod koje smo drugarica i ja bile imala je neko pice koje nam je poklonila cim smo dosle. Neki slatki alkohol kojeg nisam obozavala, ali je uz sladoled odlicno islo, alkohol vatru u grlu palio, a ovaj drugi je gasio. Nisam ljubitelj ni jednog, ali ne biste vjerovali kako u nekim trenutcima i ono sto ne volite godi, jer prosto sve godi. I tako svaki dan, lepeza, cigara, kafa, tiha muzika i nimalo price. Svaka je sebi cutala i uzivala. Ona u nekoj svojoj muzici koju je slusala, jer ne dijelimo istu strast za baladama.

Zaista sam znala satima tako sjedit i prosto nista ne radit, sanjati san na javi, biti u svom svjetu slusajuci sum vode, dobru muziku i otkucaj svog srca.

Eto upravo je to happy place u mom zivotu i danas tamo boravim... dovidjenja dragi grade sivi i svi vi u njemu. Otisla sam...

Jesen meni ne moze nista. Eto ne dam se zainat!

08.09.2011.

Blog ne blogujem ali IMDb bolujem

Tamo amo, s dvojke na četvorku, varkaš se, a djetinjstvo mine prevari te neka rjecice i odnese cetiri godine. I kad sve to prodje dodju, kazu, bolji dani, ali i oni prodju. Ali sve to nije ni toliko bitno koliko svaki periodu u zivotu ima svoju temu. Recimo blog tema je kod mene bila aktuelna godinama.

Ono sve je ok, zamlja se okrece, ali i  pored te  okrugle kolotecine imas taj neki drugi svijet i zabavljas se. I danas bi ja da imam tako nesto, ali ovaj periodu je nama svima u znaku facebooka, lajkovanja, komanja i slicnih gluposti. Igranja igrica do u beskonacno, dakle dokoni nam je to svijet.Ipak borim se i pokusavam da pronadjem neku zabavu i tako eto  moja voljena - ona iz pjesme "Dobro jutro moja voljena, ne voli te niko kao ja" (citaj PeggySue) i ja smo eto probale mnoge druge stvari. Npr. neki dan me navukla da se prijavim na Twitter, pra'o da vam kazem ne skontah ja to nikako, ali prosto postadoh sljedmenik odredjenih licnosti, pa mi se sve zivo ispuni tamo necim i opet ne znam ja to ni da citam. Dakle taj medij nista. Pored toga sjetimo se mi da dugo ne boravimo na IMDb sto je'l te nije u redu.

Dakle obnovim profil logujem se i vidim da tu imam mnogo novih stvari i tako ja krenem.

Evo me na Watchlisti sa 71 naslovom i tu ne planiram stat, downlodujem po bezbroj filmova dnevno, odgledam jedanili ni jedan i drzi me. Taj ocjenim skinem sa wish liste i nastavljam. Uz to sve trknem kod svoje voljene da vidim da li kod nje ima novih zelja pa i odatle maznem koji film ili ako se sjetim da sam ga gledala dam mu neku subjektivnu ocjenu na osnovu zamaglenog sjecanja i nastavljam dalje. Zarazu sam prosirila i po kancelariji i mnogo nam je zabavno.

Pitam se koja ce naredna zanimacija biti u mom zivotu. Ali je bitno da je ima, to je ono sto drzi  moje misli na okupu inace bi se rasula ko riza usljed aktivnosti koje nailaze na razlicite prepreke tokom jednog dana. Ovdje prepreke nema :)


11.06.2011.

"Ništa zemlju ne čini tako prostranom kao prijatelji u daljini; oni stvaraju geografske širine i geografske dužine."

Subota 08:30 –

Malo pisamce na ekranu:           

PeggySue: Kafa?

Mala: Za 3 minute da upalim racunar.

Ustajem, ukljucujem kuhalo, pravim veliku solju ness kafe dok se racunar pali. S kafom sjedam na stolicu i logujem se na msn.

Tako se pocinjale moje mnoge subote..

Pitaju me ljudi stalno koliko zapravo ja vjerujem u takva prijateljstva? Nas dvije, dva razlicita svijeta, u dvije drzave udaljene 208 kilometara jedna od druge. Zivimo zivote koji nisu ni slicni, radimo posao koji nema veze jedan sa drugim, ja zivim sa sestrom i kucnim ljubimcem, izlazim i lumpujem i nemam porodicne navike. Nedjeljom obilazim mamu i tatu, ako mi se da, ako ne onda lezim u krevetu cijelu nedjelju.

Ona ima muza (najboljeg muza na svijetu), dvije predivne djevojcice, svekra, svekrvu i svu mnogobrojnu familiju koju naslijedis kada nekome kazes DA pred Bogom i ljudima.  I naravno svoju familiju, koju nije prestala da pazi kad je otisla u drugu kucu.

Kad je ona imala 14, ja sam imala 8. Kad se ona udala ja sam skakutala za djecacima i bjezala sa casova da bi zapalila cigaru iza skolske zgrade. Kad je ona imala kcerku prvu, ja sam imala prvi posao i mislila o sjajnoj karijeri. Trcala na fakultet, pa na posao. Isla na svoja prva ljetovanja koja sam sama sebi platila...

Ona je zivjela porodicni zivot, citala knjige i odgajala svoje djevojcice.

Kad o tome tako razmisljas zaista se zapitas: sta to njih dvije imaju zajednicko? E ne biste vjerovali...

Upoznale smo se davno, virtuelno, pisale stvari za koje smo mislile da trebamo rec drugima i nasle se. Dugo bile virtuelne poznanice, onda drugarice. Zatim jednom iznenadno se upoznale i nastavle da razgovaramo uzivo kao da smo cijeli zivot bile jedna pored druge.

Prijateljstva se stvaraju i njeguju. Mi smo svoje isto, svaku subotu ispijale kafu jutarnju i pricale o svemu, tracale ljude koje znamo, smijale se ljudskim glupostima, zaludivale igricama i pisale postove, dok su se mogli pisati. Uclanile se u social network zvanu prokleti facebook i nastavile da se zabavljamo. I kako bi rekao blesavi Rambo Amadeus „godine kurcu prolaze“ i stvarno idu, lete... Vidjamo se jednom ili dva puta godisnje, razgovaramo tada kao da je vrijeme izmedju stajalo...

Zivot nas je pomalo zguzvao, djeca njena su sve veca – vece dijete veca obaveza, plus jos milion drugih, toliko da ti se na kraju subotnja jutarnja kafa svede na kafu s nogu. Moj zivot je drugaciji, vise posla, vise obaveza i manje vremena za kafe sa prijateljima. Ima jedna divna stvar u svemu tome, mi smo i dalje one iste zene koje subotom rado piju kafu i opet pricamo kao da se cujemo i vidimo svaki dan.

I jedno znam: tu subotnju kafu za kompjuterom i mojom drugaricom udaljenom 208 kilometara koja ima potpuno drugaciji zivot od mene ne bih mjenjala ni zajednu kafu sa nekim  koga  gledam u oci dok je pijem.

Postoje takve prijateljice tek da se zna... Nije bitno koliko je kilometara izmedju, da li vas dijeli cijela mreza ili samo sto. Kafa ima isti ugodni okus.

13.03.2010.

Post o postanju :)

Jutros gledam/slusam na tv-u (jutarnja emisija u 7) o terapijama pisanjem (NE PIŠANJEM :) da se razumijemo)... I nekako se sve poslozilo. Kaze psihologinja koja vodi terapiju da joj treba mjesec dana pripreme sa pacijentom da otpocne terapiju i nakon toga jos dva mjeseca ljudi svakodnevno pisu. Pisu o svojim problemima, zivotu ili ako nisu jos spremni za to pisu sta god im je volja. Savremena psihologija kaze da je vrlo ucinkovita terapija, da se ljudi osjecaju puno bolje nakon napisane price...

Pitam se da li smo mi to znali prije nje... svi mi koliko nas je bilo na blogu koji smo na razlicite nacine izrazavali ono sto mislimo i sto osjecamo...

Mozda je zena citala nase postove pa dosla na tu ideju... hehehe volim tako da razmisljam...

Dakle ovo je jos jedan post o blogu. O tome koliko sam tad bila sretna i koliko mi facebook ne pomaze u tome, naprotiv. Tamo sadim, berem, hranim, sluzim, trazim kojekava blaga i uopste nemam kontakt s ljudima. Citam razlice grupe i pitam se koliko je to paravan... No dobro o facebooku necemo.

Zelim da kazem da mi blog.ba i danas fali i da mi je drago da je Vesna napisala svoj prvi post na bloggeru, ako je ona to uspjela onda mogu i ja sigurno, a uz to evo mi prilike da se ponovo takmicim :)))

Dakle dragi moji vidimo se na blogger.ba nadam se svi ponovo... da budemo jedni drugima doktori je li ne treba nama psihologinja da ns posmatra mi cemo to jedni drugima ciniti.

09.09.2009.

Malo po malo i nista nije ostalo...

Od ovog bloga i od mene...

 

Ne znam od kud da krenem. Recimo od mene same... ali opet tu nema puno da se kaze... mala je i dalje mala – ona ista sa istim zeljama i ocekivanjima, sa malo manje optimizma.

Odlucila sam - hocu da se udam! Kako ovo napisah tako se zaprepastih. Nije zato sto sam zaljubljena i sto zelim da me neko voli ljubi, pazi i mazi, i ne zato sto imam decka koji bi me zenio, nego zbog žaluzina.

 

Uvijek sam stajala iza stava ZENE TO MOGU! I mogu stvarno, ali jebene žaluzine u mojoj kuci zene ne mogu postaviti. I jos je gore sto je postupak jednostavan, ali ja nemam snage za to. Jebeni jaci spol!!! Popizdila sam... sve je moguce da uradim, postaviti slike po zidu, sasvim normalno mogu, ali izbušiti rupu za šaraf na PVC stolariji ne mogu. I zato hocu da se udam. Jer ako je sad rupa za žaluzinu, sutra ce garant bit nešto novo.

 

A zasto bas da se udam, svi ce rec pozoves majstora ili prijatelja i zavrsis posao. E pa zvala sam... majstori zauzeti, a prijatelji, pa hormoni im udarili u mozak i prosto jer kod mene u kuci sex nece dobit nije im izazov. Zato trebam muza, on ce imati redovan sex, a ja redovne opravke svega pokvarenog u kuci i naravno redovan sex...

 

A sad trebam da se dam u akciju... trazim muza zbog žaluzina...


Stariji postovi

mala djevojcica
<< 09/2011 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

nesto malo o meni...

Tkanje jedne čežnje
Maloj Djevojčici

Mislio sam dugo u poznome satu
Astralno mekom za pregrubo vrijeme
Lijepom lijepo kao zlatom zlatu
Akrostih sricati i skidati breme

Dosadnih tereta dosadnoga časa.
Još siguran nisam da će taj dar biti
Evo, danas primljen ko znak dobrog glasa...
Volio bih smjeti one krasne niti

Opuštene kose češljati prstima...
Ja to samo sanjam, ona ne zna ko sam,
Čemu se još nadam i čemu sve stremim.

Ima tome dugo kako se nadima
Cijeli moj svijet da ga za nju nosam.
A ona daleko da je u san spremim...

Hvala ti Mori počivao u miru!!!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
16042

Powered by Blogger.ba