mala djevojcica

mala

22.06.2008.

Albert Einstein: Computers are incredibly fast, accurate, and stupid. Human beings are incredibly slow, inaccurate, and brilliant. Together they are powerful beyond imagination.

Kad se samo sjetim pocetka nase veze, ja neiskusna, nevina, on veliki snazan, nedodirljiv, za moj pojam. Tako sam danima sjedila ispred njega i gledala sa ceznjom da shvatim od cega je sastavljen, kako radi, sta cu ja s njim. Uzivala u njegovoj savrsenosti i iz dana u dan veca čeznja se javljala da ja budem dio njega, da zajedno putujemo u buducnost, da uzivamo u novim dimenzijama realnosti koje mi je svakodnevno obecavao. Brzo sam ucila, gutala sve njegove lekcije, sa fanatizmom pokazivala steceno znanje njemu ili bolje reci na njemu oblikujuci tu savrseno postojanu glinu, nadgradjujuci ga slojevima za koja nije ni znao da mu nedostaju, trudeci se da ga jos priblizim mojim vizijama savrsenstva. Onda smo se povezali sa svijetom, komunicirali smo kao jedan, dopunjavali se medjusobno i popunjavali informacijama. Ogledala sam se u web-kameri kojom je iz mene izvlacio ono najljepse lisavajuci me svega sto mi je u zbilji smetalo. Nadogradjivala sam ga zeleci da tako nadogradim sebe ulagala sam u njega zeleci da ulozim u sebe, da upgrade-ujem svoju srecu. Zatim sam ga oslobodila zica, u namjeri da ga lisim svega sto bi ga sputavalo da me nosi jos brze i jace dok ne budem toliko jaka sa njim da svi gutaju prasinu i pucaju od zavisti. Minimizirala sam realan svijet, stavila ga u fijoku taskbara, s druge strane mogla sam poceti iznova i uvek iznova... Mogla sam ziveti hiljadu zivota reprodukujuci sebe u nesto sto se zove blog. U tom svijetu nije bilo mjesta za tugu, moja strast i vezanost za moju jacu polovinu postajala je sve veca, dok je u njemu zjapilo sve vise praznine gigabajti neispunjenosti i tastine. Razmisljao je mjesto mene pobrinuo se za moje prijatelje ciji dah nije bio stvaran i nije mogao zamagliti monitor, a otkucaji srca se nisu mogli cuti, a ja zeljela misliti da su njihova srca otvorenija za mene nego bilo cija u predjasnjem zivotu. Desavalo se da ne jedem po citav dan, da gubim predstavu o vremenu i prostoru, da protok mjerim bajtovima, percepciju pikselima, a ljude ocjenjujem kroz njihove postove. Ponekad pomislim da cu zbog ove bolesne ljubavi ostati bez vida, ozraciti tijelo i dusu, zaboraviti na prirodno u covjeku i sva se prikloniti mehanizmima vjecitih transformacija. On je samo stajao tu blinkao, ispustao svoje zadovoljne zvuke, pretvarao se u sta god zeli, varao me, ispijao nocima i igrao se sa mnom. I vec vidim kako trazim novo okruzenje koje cu mu podariti, za godisnjicu nase ljubavi dobice Vistu, a onda ce ona povuci jos milion drugih stvari koje cu odvajati od sebe.

Opticki mis postao je produzetak ruke, knjige su dobile elektronski oblik, priroda se mijenjala na displeju pocela sam tipkati umjesto pricati... A on je samo svijetlio i zujao onako na stand by-u hladan i samodovoljan...i tako lijep.

 

mala djevojcica
<< 06/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

nesto malo o meni...

Tkanje jedne čežnje
Maloj Djevojčici

Mislio sam dugo u poznome satu
Astralno mekom za pregrubo vrijeme
Lijepom lijepo kao zlatom zlatu
Akrostih sricati i skidati breme

Dosadnih tereta dosadnoga časa.
Još siguran nisam da će taj dar biti
Evo, danas primljen ko znak dobrog glasa...
Volio bih smjeti one krasne niti

Opuštene kose češljati prstima...
Ja to samo sanjam, ona ne zna ko sam,
Čemu se još nadam i čemu sve stremim.

Ima tome dugo kako se nadima
Cijeli moj svijet da ga za nju nosam.
A ona daleko da je u san spremim...

Hvala ti Mori počivao u miru!!!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
21899

Powered by Blogger.ba