mala djevojcica

mala

15.07.2008.

pazi mala eto crnog macka...

Za sebe mogu reći da nisam praznovjerna.

Ne vjerujem da kad mi se pojavi baloncic na kafi znaci da imam dusmane. Ne vjerujem u to da djetelina sa četiri lista donosi sreću možda zbog toga što je nikad nisam uspjela naći. Za mene bi sreća bila uopšte je pronaći u moru djetelina sa tri lista. Ne vjerujem ni u one folove sa bubamarom, a ni u to da ti se ispuni želja kad vidiš dimnjačara i zamisliš želju držeći se za dugme. I jos se sjebes jer dimnjacar je prosao a ti dugmeta nemas na sebi! Strasno...

Ne vjerujem ni u to da je loše kad ti crna mačka pređe preko ceste, mada za svaki slučaj pljucnem tri puta i još sačekam da neko prođe prije mene, samo sto sam to lagano prestala radit jer u zadnje vrijeme cesto kasnim na posao pa ako bi cekala da neko prodje tek onda bi bila nesreca.. Jedino imam običaj da se «pomijeram s mjesta» kad čujem nešto ružno što ne bih voljela da mi se desi. Tako se zna desiti da skoro spadnem sa stolice pomjerajući se kad krene neka ružna priča. ne vjerujem ni u to da ako torbu sa novcanikom drzis na podu znaci da ce ti biti prazan, ali svaki put kad je moja mama blizu pazim gdje stavljam torbu. i jos kad je ona u blizini pazim kako sam nakon rezanja ostatak hljeba ostavila, jer ako je naopacke okrenut prizivas bijedu...

I zaista nisam praznovjerna...

Kažu da se ne valja puno smijati jer ćeš poslije oplakati ili se posvađati sa nekim. Ja bih kao trebala da hodam pokunjenog lica «za svaki slučaj»?
Ta mi se ideja baš i ne sviđa jer kako god pogledaš sve se to i tako vrti u krug i uvijek suze dođu poslije nekog smijeha pa čak i ako je između njih pauza od pola godine.

Ne vjerujem ni u to da ću dobiti pare kad me svrbi lijevi dlan. Mene koji god svrbi ja uvijek trošim pare. Taj dlan za dobijanje para mi izgleda ne radi.
Ono kad mi igra oko ili obrva i kad me svrbi nos kod mene uvijek znači da ću se posvađati i to uvijek sa prvom osobom koja mi se nađe na putu. Zašto? Zato što me bilo šta od toga toliko iznervira da budem ljuta na sebe i cijeli svijet zbog toga što ne mogu uticati na to kad će prestati da me svrbi.

Onaj običaj da se kucne u drvo «protiv uroka» mi je pokvario tata kad je prvi put na moje kucanje rekao kao u onom vicu: «Neko izgleda kuca!». Od tad me uvijek uhvati smijeh čim neko kucne «protiv uroka». A i u poplavi ovih modernih materijala sve je teže naći drvo.

Posebno me nervira ona bobuljica na vrh jezika... i jos me vise iznervira kad mi kazu da sam lagala i da mi je zato izasla, ako se tako mjeri ja ne znam kako ih 10 nisam imala dok sam isla u srednju skolu...
E ima jos raznih praznovjerja koje su ljudi stoljecima izmisljali i sad mi pada na pamet nekoliko...

- Ako si nekog posjetio, izađi kroz ista vrata kroz koja si ušao, u suprotnom ćeš doživjeti nesreću.
- Hukanje sove najavljuje smrt.
- Razbijeno ogledalo donosi sedam godine nesreće.
- Za sreću u ljubavi na Novu godinu treba odjenuti crveno donje rublje.
- Nesreća je ako u kući otvoriš kišobran.
- Kad zazvone zvona, novi anđeo je dobio krila.

- Ako prođeš ispod ljestava, doživjet ćeš nesreću.
- Ako vidiš zvijezdu padalicu, doživjet ćeš sreću.

 

Ali ima jedna stvar koju zaista ne volim, a to je petak 13. U jednom monetu sam pomislila da ako ne bude vise nikad petaka trinaestih ja cu vjecno biti sretna... Slucajnost jeste ali mi se svakog petka 13. nesto ruzno desi... U zadnje vrijeme izbjegavam bilo kakve izlaske osim na posao taj dan...

I tako... bili praznovjerni ili ne neke stvari zaista i ne svjesno radimo i to nam na kraju predje u naviku... meni na primjer ono micanje s mjesta...

Lijep nastavak praznovjerja vam zelim...




03.07.2008.

Papir trpi sve

Meni su poslovice drage ali jednostavno me iznerviraju, i nikad ih ne pamtim, osim mozda one „Sve je dobro sto se dobro svrsi a.“  nju sam eto zapamtila jer uvijek mi naumpadne da je dobro i kad se dobro svrsi, ili kad se svrsi uopste... Zene ce razumjeti o cemu ja pricam, jer po ovom sudu muskarcima je uvijek dobro.

 

Znam onu jos jednu "Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra." Ali i tad je kazem ostavi za sutra... jednostavno ne volim da radim po pravilima ma koliko ona stara i dobra bila.

Jer zasto zaboga mi uopste imamo sve te poslovice i mudrosti kad uvijek, ali pazite uvijek napravimo drugacije i kad se ja na primjer dobrano sjebem meni dodje neka jaranica i izvali poslovicu kao sto je „Prvo skoci pa reci hop“ ili neku mudriju. I sad ja gledam, e bas ti hvala sto si mi rekla staru narodnu jer naravno da cu i drugi put istu gresku napravit, pa ti mene opet napomeni.

 

Ili ona situacija kad se s nekim natezes i sad ti trece lice kaze „Pametniji popusta“ i sad bi ti odustajanjem od svog stava trebao dokazat da si pametniji... e pa nisam... jebala te poslovica...

 

E, a sto volim latinske poslovice, u jednom momentu na pamet mi je palo da se zapravo latinski i dalje uci (napomena: taj jezik se ne govori) samo radi tih poslovica... pa sad one mudre zene pedesetih godina sto su jedino u zivotu napravile jest imidz strogog profesora i nikad nisu dozivjele orgazam ti pocnu: "Ako hoćeš u miru živjeti, slušaj, gledaj i šuti!" a jel'te molim Vas... Ti vasi latini su bas bili neki pametni... i ima ona "Bogatstvo drhti, siromaštvo je slobodno." Ma majke ti ovu je garant neki bogatas izmislio da opravda svoje pare...

I evo jos jedna latinska onako da vas drzi iznad vode dok vas prozdire krivica zbog necega "Drugom praštaj mnogo, sebi ništa." I ni slucajno da niste oprostili... mozda se trebate i kazniti :D

 

Dobro, latinske smo apsolvirali...

Ako se koje jos sjetim ili je procitam... uradit cu update jer znate „Papir trpi sve“

 

Eh sad kineska kultura je opste poznata i zna se da oni imaju mnostvo tih mudrosti da bi te napomenuli dje si usro u zivotu pa tako da navedem par pa npr: "Ako si strpljiv u jednom momentu ljutnje, izbjeći ćeš sto dana tuge." Sto je tacno, ali ja bi sebe sama bacila s mosta kad se ovog sjetim, jer nikad ali bas bas nikad u tim momentima nisam strpljiva i zato Kinezi ako se ikad ubijem smatrajte se odgovornim... Tako!

"Rana koju ti zada prijatelj nikad ne zacijeli." Ma nek si mi to rekao bas ti hvala... sad mi je puno lakse nakon te rane koju mi je zadao prijatelj da zivim, jer bitno je znati... i onda opet poslovica „Bolje znati no imati“

 

Imaju i poslovice o ljubavi ali za njih cu ostaviti jedan citav post... Tu imam svasta da kazem!

 

Dakle, ono sto sam ja vama i sebi danas htjela reci stane opet u jednu poslovicu:


„Kad bi se pameti kupovale opet bi svako kupio svoju!“

 

Koliko god mi znali ovih poslovica one ce uvijek doci nakon pocinjene stete da ti zadaju jos jedan samar!


NAPOMENA: „Poslovice sam pronasla na netu jer kako rekoh na pocetku ja znam samo par... I to onih koje se mogu vulgarnije tumaciti :D“


27.06.2008.

ne mogu bez citata :D

""Nać će se i bez tebe neko da te podcijeni." Bila je to i njegova priča, čitav život netko ga je podcjenjivao. Bili su isti njih dvoje. Nju su podcjenjivali ljubavnici, njega bivša žena, a oboje su se bojali nekadašnjih školskih kolega. Cinizmom su se branili od svijeta koji ih je povrijedio i prikazivali bezosjećajnijima nego su stvarno bili, čuvajući od pogleda maleni biser dobrote na dnu svojih uplašenih duša. Lidija je za sebe mislila da je dobra osoba, a činilo joj se i da je on takav. Barem tada, vozeći se te subote navečer put njegova stana, tako joj se činilo."

Mozda je ovo i moja prica... ko ce ga znat...

Ko hoce da procita cijelu knjigu... evo tu! Gospodin Ante Tomic je ovo napisao u knjizi "LJUBAV, STRUJA, VODA & TELEFON" i svaka mu cast!

24.06.2008.

Djeca cvijeća zla

Mirza D – ucenik 7 razreda – ukrao 2 mobitela (vratio), smanjeno vladanje zbog loseg ponasanja, lose ocjene. Udario nastavnicu fizickog.
Al Kadi (nadimak) – ucenik 7 razreda – prodao komsijin bicikl, zaplijenili mu paket trave, prebacen u drugo odjeljenje zbog loseg vladanja. Ozlijedio druga iz klupe jer mu ovaj nije dao sestar.
Cvrko (nadimak) – 8 razred – psuje na casu, ne sjedi, hiperaktivan, blaza retardacija. Fizicki napao staru komsinicu od koje je trazio pare.
I tako dalje. Ovo je pocetak liste ucenika jedne osnovne skole. Socijalna situacija vrlo teska kod vecine ucenika, negdje pise, na kraju CV- ja da ga tako nazovem koji sam trazila za sve ucenike kako bi imala jasniju sliku grupe. Negdje pise posjeduje mobitel NOKIA neki broj, jako skup. To moze da znaci da su mu roditelji bogati (mozda?!).
Citajuci ove u kratkim crtama opisane sjebane zivote djece, obuze me jeza. Koji je moj zadatak u svemu ovome. Da ih nesto naucim!? Da im kazem kako je sve fucked up?!
Mah, igrat cemo se!
Odabiram najgore od najgorih, njih dvadeset i pet! Djeca na rubu propasti, ili nisu?! Ko ce ga znat!

Pitam se kako cu proc. Sa mnom idu jos dvije djevojke. I dva policajca koji ce pricati s njima o problemu prestupa maloljetnika. Predstavljamo se svi. Malo neobicno - ime plus zivotinja cije ime pocinje sa istim slovom kao i njihovo. Prvo kazem ja svoje i djevojke svoje. Koristimo slatke i ne krvolocne zivotinje. Zatim pocinje prvi djecak s lijeva: „Samir – SMRAD“! Smijeh svi u glas! Cuje se iz mase: „Picka ti materina kakva ti je to zivotinja? Pa i jesi smrad, hahaha, kretenko kupas li se???!!!“ Samir odgovara: „Koji kurac mi se obracas hoces da te unakazim!?“

Kolegica se ubacuje u ovaj krasni razgovor i blagim glasom govori „Ajmo malo tise, zar nije pravilo dok jedno prica ostali slusaju?“ Cujem je ja i niko vise. Javlja se cika policajac: „Ko ne bude slusao morat ce na cas, a imate kontrolni iz hemije, zar ne?“ Tisina! Nastavljamo: Asmir – anakonda, Nermin - nosorog, Branko – bik, cuje se iz mase „Nisi ti bik, ti si bivo!“ Smijeh! Branko poluglasno „nabijem te na kurac!“

Dobro upoznali smo se! Krasno imamo zmije, volove, krokodile, nilske konje i ostale zanimljive zivotinje i jednog dinosaura! Pricat cemo malo o pravima djeteta.
Zato sto sam dijete imam pravo na sexualni odnos, pravo koje dolazi prije toga je pravo na drkanje. To su nasa osnovna prava. Pokusavam objasnit sta su prava, sta zelje, odgovornosti, potrebe. Dobijem odgovor na to: „Hej teta, jebo te, imas dobre sise, ja bi te sad naguzio! Jel znas da ja dobro guzim?! Imam i pravo i zelju i potrebu da jebem napisi to kad ti kazem!“

Jezim se, pokusavam prikrit iznenadjenje i nelagodu izazvanu ovom recenicom. Neki glupi strah se pojavio u meni i poceo se pretvarati u lagani bijes. Ne bijes prema njima nego bijes koji ne mogu opisati, zelja da nadjem krivca za ovakvo ponasanje jednog djeteta. Opravdavam ga, nije on kriv, krivi smo mi! Krivi su svi! Kriva sam ja, kriv je sistem... kriv je... kriv je...
Kazem kolegici da napise na papiru to sto je rekao. Kazem da smo mi tu da ucimo jedni od drugih i da mi je drago da mi je to razjasnio. Nastavljamo dalje. Izgubila sam snagu da se borim. Osjecam da gubim snagu da se borim za bilo sta.

Zidove oko mene, kao nekakvom pokretnom scenom, smijenise hladni i prljavi zidovi celije...i ja se u mislima nadjoh u celiji sa njima, onako zajedno kao u ucionici, samo sada mnogo gore. Ja vise ne pokusavam da ispravim stvari nego nego ih prihvatam sa nekakvim cudnim gorkim osmijehom na licu koji govori zasluzili su ovo, nisu me hteli slusati. Jedan si bode iglu u venu, drugi ljulja i ponavlja neku recenicu koju ne mogu da razumijem osim jezive rijeci koja predstavlja kraj: ubij. Onaj koji mi je rakao da imam dobre sise sad sjedi i drka na fotografiju neke zene, koju ce sigurno silovati po izlasku odavde. Nece mu biti prvi put. Sada uziva u tome ceka presude, sjedi ovdje, izlazi i ponovo isto radi. Zvijeri su odrasle bas kako sam i mislila.

U jednom momentu prilazi mi djecak i oslovljava me sa teta. Onako djecije blago, ne gleda me u oci. Kao da mu je neprijatno zbog ponasanja njegovog druga. „Teta, on nema mamu i tatu, nemam ih ni ja. Obojica zivimo sa sestrama...tesko je. Vi i ostale djevojke ste dobre prema nama...“, hvala Boze, mislim u sebi, ima jos nade.
Ustanem sa stolice zahvalim mu se i pokusavam uvesti red. Idemo igrati igru... prihvatila sam da ce bojkotovati sve do kraja, ali isto tako znam i da ce ih dio sve zavrsiti.
Zavrsavamo citavu dramu igricom koju je jedan od ucesnika nazvao jebena igrica ispiranja mozga. Ja sam mu i to dozvolila. Potreba da sve izvrijedjaju i popljuju je jaca od svega ostalog, cak i od moje zelje da ovo sto sam ja pripremila za njih prihvate.

Slomljena se vracam na posao i neprestano mi zuji u glavi sva dreka, vriska, galama, psovke, prijetnje. Sve ono sto sam za nekoliko sati cula, vidjela i osjetila. Osjecam da ne pripadan nigdje. Ovoj kancelariji ciji zidovi cuvaju od zla stvarnog svijeta i osjecaja neuspjeha. Tu je sve savrseno, tu se ne bavis stvarima koje te bole. Ovdje radis ono sto volis, pripremas i stvaras ono sto volis i sve je tako savrseno. Pokusaji da razgovaram s nekim o tome u organizaciji propali su prije nego sam uspjela izgovoriti bilo sta! „Zivot je takav, a ti si suvise mlada i energicna. Tvoja zelja da sve ispravis ce splasnuti, znas!“ To su komentari mojih kolega na sve sto ja kazem nakon ovakvih dana.

Trgnuo me odsjaj svjetlosti na staklu mojih naocara i probudio iz ove more! Sunce je ponovo izaslo, oblaci se razisli, zidovi poprimili stvarni oblik.
Ne nece oni biti takvi. Nisu to zvijeri, to su djeca koja ce odrasti u zdrave i normalne ljude! Za 15 godina ovako ce da izgleda njihov dosje:
- Mirza D. – uspjesni nastavnik tjelesnog, ozenjen. Svoje ponasanje kao djecaka spominje kao anegdotu, ali i kao nesto sto ga je naucilo pameti! Pomaze djeci kojoj je pomoc potrebna, bas kao sto je bila i njemu kada je bio njihovih godina.
- Al Kadi – radi u fabrici, marljiv je kolege ga vole! Cesto ga spominju u fabrici, brine se o svemu. Pazi na svoj posao i pokusava drzati porodicu na okupu.
- Cvrko – ne voli da ga tako zovu vise. Kaze da mu je to nesto sto ga podsjeca na ruznu proslost. Sada radi u svojoj radionici, postao je mehanicar, cesto popravlja djeci bicikla. Njegov sin je krenuo u skolu.
- Samir – uspjesan covjek, fakultetski obrazovan. Radi u centru za odvikavanje od ovisnosti.

Isuvise bajkovito, a zivot ne moze biti bajka... ili moze? Mozda su ova djeca zasluzila da im se licni horor pretvori u bajku!
Mozda zivotinje u njima,koje smo pokusali da izbacimo iz njih kroz igru predstavljanja, ne moraju biti krvolocne zvijeri vec ce mirno pasti zelenim pasnjacima zivota koji moze biti bajkovito normalan.

22.06.2008.

Albert Einstein: Computers are incredibly fast, accurate, and stupid. Human beings are incredibly slow, inaccurate, and brilliant. Together they are powerful beyond imagination.

Kad se samo sjetim pocetka nase veze, ja neiskusna, nevina, on veliki snazan, nedodirljiv, za moj pojam. Tako sam danima sjedila ispred njega i gledala sa ceznjom da shvatim od cega je sastavljen, kako radi, sta cu ja s njim. Uzivala u njegovoj savrsenosti i iz dana u dan veca čeznja se javljala da ja budem dio njega, da zajedno putujemo u buducnost, da uzivamo u novim dimenzijama realnosti koje mi je svakodnevno obecavao. Brzo sam ucila, gutala sve njegove lekcije, sa fanatizmom pokazivala steceno znanje njemu ili bolje reci na njemu oblikujuci tu savrseno postojanu glinu, nadgradjujuci ga slojevima za koja nije ni znao da mu nedostaju, trudeci se da ga jos priblizim mojim vizijama savrsenstva. Onda smo se povezali sa svijetom, komunicirali smo kao jedan, dopunjavali se medjusobno i popunjavali informacijama. Ogledala sam se u web-kameri kojom je iz mene izvlacio ono najljepse lisavajuci me svega sto mi je u zbilji smetalo. Nadogradjivala sam ga zeleci da tako nadogradim sebe ulagala sam u njega zeleci da ulozim u sebe, da upgrade-ujem svoju srecu. Zatim sam ga oslobodila zica, u namjeri da ga lisim svega sto bi ga sputavalo da me nosi jos brze i jace dok ne budem toliko jaka sa njim da svi gutaju prasinu i pucaju od zavisti. Minimizirala sam realan svijet, stavila ga u fijoku taskbara, s druge strane mogla sam poceti iznova i uvek iznova... Mogla sam ziveti hiljadu zivota reprodukujuci sebe u nesto sto se zove blog. U tom svijetu nije bilo mjesta za tugu, moja strast i vezanost za moju jacu polovinu postajala je sve veca, dok je u njemu zjapilo sve vise praznine gigabajti neispunjenosti i tastine. Razmisljao je mjesto mene pobrinuo se za moje prijatelje ciji dah nije bio stvaran i nije mogao zamagliti monitor, a otkucaji srca se nisu mogli cuti, a ja zeljela misliti da su njihova srca otvorenija za mene nego bilo cija u predjasnjem zivotu. Desavalo se da ne jedem po citav dan, da gubim predstavu o vremenu i prostoru, da protok mjerim bajtovima, percepciju pikselima, a ljude ocjenjujem kroz njihove postove. Ponekad pomislim da cu zbog ove bolesne ljubavi ostati bez vida, ozraciti tijelo i dusu, zaboraviti na prirodno u covjeku i sva se prikloniti mehanizmima vjecitih transformacija. On je samo stajao tu blinkao, ispustao svoje zadovoljne zvuke, pretvarao se u sta god zeli, varao me, ispijao nocima i igrao se sa mnom. I vec vidim kako trazim novo okruzenje koje cu mu podariti, za godisnjicu nase ljubavi dobice Vistu, a onda ce ona povuci jos milion drugih stvari koje cu odvajati od sebe.

Opticki mis postao je produzetak ruke, knjige su dobile elektronski oblik, priroda se mijenjala na displeju pocela sam tipkati umjesto pricati... A on je samo svijetlio i zujao onako na stand by-u hladan i samodovoljan...i tako lijep.

 


Noviji postovi | Stariji postovi

mala djevojcica
<< 09/2011 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

nesto malo o meni...

Tkanje jedne čežnje
Maloj Djevojčici

Mislio sam dugo u poznome satu
Astralno mekom za pregrubo vrijeme
Lijepom lijepo kao zlatom zlatu
Akrostih sricati i skidati breme

Dosadnih tereta dosadnoga časa.
Još siguran nisam da će taj dar biti
Evo, danas primljen ko znak dobrog glasa...
Volio bih smjeti one krasne niti

Opuštene kose češljati prstima...
Ja to samo sanjam, ona ne zna ko sam,
Čemu se još nadam i čemu sve stremim.

Ima tome dugo kako se nadima
Cijeli moj svijet da ga za nju nosam.
A ona daleko da je u san spremim...

Hvala ti Mori počivao u miru!!!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
21766

Powered by Blogger.ba