mala djevojcica

mala

18.06.2008.

trenutak

Idem ulicom, sunce visoko i jako, ja u žurbi, poprilično kasnim na posao i kako više žurim sporije idem, zapinjem, srećem ljude zastajem. Jedino što se ubrzava je ritam mog srca. Osjetim ga svuda i pokušavam da pratim ritam i korak uskladim tako i opet mi ne ide. Sve više sam zaokupljena sobom, onim što se u meni odvija.
Ljudi oko mene se puno brže kreću... imaju neke čudne grimase nekako su izvještačeni, osjećam da tu ne pripadam, opet ubrzavam... koračam, mislim da koračam... opet se okrenem, nisam daleko makla. Imam osjećaj da su mi se ljudi počeli smijati, zapravo smiju se, čujem njihove glasove daleko, oni su strašniji i strašniji... postaju čudovišta koja rastu... treća dimenzija... ja trčim, opet mislim da trčim, ne mičem se...noge su mi ukopane i više nisu moje.
Strah se širi mojim tijelom, paraliza nastupa... izdižem se iznad, gledam svoje tijelo kako skamenjeno stoji sa smiješnom šarenom fasciklom u ruci... priča nešto, samo se usta miču, glasa nema... niko ga ne čuje.

Opet smijeh, čujem ga, tih, a zatim glasniji, bolestan... sad me smijeh ohrabruje, razmišljam o njemu, smijem mu se... strah nestaje... počinjem se smijat... prvo lice razvučem u osmijeh, to je znak da sam ponovo tu, onda počinjem glasnije, glasnije i glasnije...
Sada čujem samo sebe, ubrzo i to prestaje... vraćam se potpuno i dalje stojim na istom mjestu ispred mene stoji djevojka koju poznajem dugo dugo... nešto uzbudjeno prica... zastaje, pogleda me i kaže: „Gdje si ti bila u pičku materinu!“ i ja se isto pitam... ni na posao vise ne žurim...


post napisan nekada davno...

15.06.2008.

jedan od sacuvanih...

Moje ime nije bitno, nije ni nadimak. Imam 25 godina i proslost kao i svi ostali. Ne zalim za proslim, ali nije ni da se radujem buducem... mada ponekad volim da se sjetim i ponekad ne volim da se drugi sjete. Bavim se mnogim stvarima, idem na fitnes, vozim se taksijem svaki dan, gledam filmove cesce nego to normalni ljudi rade... slusam rap i hip hop i, da, pisem cesto i vjerujem da neke stvari nikad nece biti glasno procitane, ali i dalje pisem... pisem sebi. Imam posao – barem sam ga do sada imala. Imam i decka – i to sam bar do sad imala, ali sta ce biti danas, za 5 minuta, sutra, ili za mjesec dana nisam sigurna. Nisam sigurna ni da li ga volim.
I imam najbolju prijateljicu, nju imam dugo, i isto nisam sigurna do kad cu je imati... nekad sam mislila da imam puno prijatelja... sad vise nisam sigurna... Ali imam prijatelja...

Mjesto u kojem zivim smjesteno je negdje na zemlji, negdje ispod sunca, negdje gdje zvijezde ne sijaju uvijek lijepo, tamo gdje ih jako cesto i nema, negdje gdje kisi cesto, tamo gdje je najduze godisnje doba zima iako to mnogi nece da priznaju. Moguce je da je moje mjesto slicno tvom, a mozda nije ni slicno.
Samo znam jednu stvar ako pogledas blize mozda ces vidjeti nekoga poput sebe. Nekoga ko pokusava da nadje svoj put. Nekoga ko pokusava da nadje svoje mjesto pod ovim istim suncem bas poput tebe, bas poput mene...nekoga ko pokusava da nadje sebe.

Da li ste nekada pogledali u svoju fotografiju i u pozadini ugledali stranca. Ja jesam i to me natjera da se zapitam koliko uopste stranaca ima moju fotografiju? Zapravo ima mene na svojoj fotografiji. Koliko puta sam bila u zivotu drugih ljudi bar na trenutak? Da li sam bila dio necijeg zivota u momentu kad su se toj osobi snovi ispunili? Ili kada su joj snovi umrli? Da li sam se trudila da budem tu u tom trenutku ili mi je jednostavno bilo sudjeno. Ne bitno je, ipak sam ja dio necijeg zivota, cak i kada to ne znam... I to je ono sto mi daje nadu...

Mozda se moj lik nalazi negdje u pozadini na nekoj tvojoj fotografiji?

Ili se tvoj lik nalazi bas blizu moga na nekoj pozutjeloj fotografiji... mozda smo bili jako blizu...

30.04.2008.

Tako se ja proglasavam domicilkom ovog bloga...

Blazena su srca koja se ne mogu pokoriti, ona nikada ne smiju biti slomljena. Ali pitam se! Ako nema slamanja i nema zacjeljivanja, a ako nema zacjeljivanja onda nema ni učenja. Ako nema učenja onda nema ni borbe. Borba je dio zivota i to onaj najvazniji. I zato sva srca moraju biti slomljena... i pokorena i moje je ovih dana takvo...


Ne volim rastanke i ne volim kada me neko prisili na to... Uvijek trazim izlaz negdje... Ponekad volim nove pocetke, nekako mi oni govore da ima zivota u meni jos i da sam spremna krenuti od nule.

 

Tako bi i ovo bio jedan rastanak i jedan novi pocetak sa dobrim prijateljima. Kad sve to ukombinujem mislim da nisam puno izgubila i da bih mogla dosta da dobijem. Malo tuge nije na odmet... Ne moze sve biti savrseno.

 

Tako ja eto danas proglasavam pocetak svog novog blogovanja... I zelim nam svima srecu u tome...

29.04.2008.

Ni proljece nije sto je bilo...

U Santiagu desetogodišnju djevojčicu siluje njezin djed...
U New Yorku se dvoje mladih ljubavnika ljubi uz svjetlost svijeća...
U Flandriji sedamnaestogodišnja djevojka rađa dijete cracka...
U Chicagu vatrogasac riskira život kako bi mačku spasio iz zapaljene zgrade...
U Sao Paolu stotine navijača pogiba na nogometnoj utakmici prilikom urušavanja tribina...
U Pisi majka plače od radosti dok gleda kako njezino dijete čini prve korake...

Sve to i daleko više u razmaku od samo šezdeset sekundi. A potom vrijeme otkucava dalje sve dok nas na kraju ne pošalje u istu nepoznatu vječnost.

A ovdje u postoj nocnoj ulici ja se osjecam cudno: mozda zbog mojih koraka koji odjekuju u tusini ili mozda blijedih lica lutaka u izlozima, ili zbog ruznih zgrada pored kojih sam prinudjena da prodjem. Suvise je gvozdja, stakla i betona.

Nisu to moji dani u godini... ide proljece i ja ocekujem jos jedan samar...
Uvijek bi se u ovakvim trenutcima sjetila rijeci jednog velikog covjeka i jos jednom mu samo potvrdno klimnula glavom kao sto to cinim citav svoj zivot...

„Ni godišnja doba ne pomeraju me više kao nekad...
Proleće mi je uvek udaralo šamar, Leto se kao kupina kotrljalo obodom mojih usana, a Zima bi mi zazvonila u glavi kao grozd praporaca, trpajući pune šake dijamanata u moje misli, jednostavno, kao šake staklenih klikera u duboke džepove kaputa...
Ali Jesen me je najviše mazila...
Da, nešto se dogodilo u onom posebnom kosmičkom satiću, ugrađenom u vlažni sivi pesak, negde na samom izvoru moje kičme...“

Eh drug moj Djole, o jeseni cu razmisljat kad dodje vrijeme... ali znam sta me ceka narednih dana...

Ali da ne bih zavrsila ovu pricu samoubistvom iz nehata jos nesto da kazem: sacuvati vedrinu u sumornoj i prekomjerno odgovornoj stvari nije mala vjestina, ali ja cu sa se trudim... ipak ona djevojcica u Santiagu je puno gore od mene i necija macka je mozda zajedno sa vatrogascem zavrsila u pozaru... a i oni ljubavnici iz NY su vjerovatno u narednom trenutku zavrsili u zestokoj svadji jer je pored njih prosla zanosna plavusa i on se usudio pogledati je... I feel good rece James Brown i jos doda: Whoa! I feel nice, like sugar and spice! E pa ista sam ti tak’a :D

25.04.2008.

ne gledaj i ne žali

Stephen King je jednom napisao: Vrijeme uzima sve. Nebitno, htio ti to ili ne. Vrijeme nosi sve i na kraju ostaje samo tama. Ponekad nadjemo druge u toj tami, ali ponekad ponovo i njih izgubimo.

Postoje momenti u zivotu kada se nadjemo na raskrsnici.
Uplaseni.
Zbunjeni.
Bez autokarte ili bilo kakve mape koja ce nam pokazati kuda dalje.
Put za koji se odlučimo u tim trenutcima moze biti odlucujuci za ostatak naseg zivota. Naravno kada se nadjemo pred nepoznatim vecina nas bi najvise voljela da se okrene i vrati nazad.
Ali s vremena na vrijeme ljudi odluce da gurnu sebe u nesto bolje.
Nesto pronadjeno iznad bolnog straha od samoce... tada treba da budes odmah iznad odvaznosti i ponosa da bi pustio nekoga sebi. Ili nekome dao drugu priliku.
Mozda da predjes preko tihe dosljednosti sopstvenom snu.
To moze da bude tvoj test i da tada zaista otkrijes ko si i ko ces biti ostatak svog zivota. Osoba koja ti zelis da postanes zaista postoji negdje. Negdje sa druge strane teškog rada, sa druge strane vjerovanja i uvjerenja.
Tamo negdje iza slomljenog srca i straha sta slijedi dalje...

Zato, pustimo si da nam ponos, zelja i strast za necim popusti pred pravim prijateljima... pred onima koji nas vole i kada naprave nesto sto nas jako boli, ako su vrijedni toga treba im oprostiti... ovih dana se zaista pitam koliko sam puta oprostila...

A koliko sam puta trebala to uciniti???

Ida Scott Taylor rekla je: Ne gledaj nazad i ne zali za prosloscu, ona je prosla i ne plasi se buducnosti, ona tek treba da dodje. Zivi u sadasnjosti i ucini je lijepom toliko da je se vrijedi sjecati.


Noviji postovi |

mala djevojcica
<< 09/2011 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

nesto malo o meni...

Tkanje jedne čežnje
Maloj Djevojčici

Mislio sam dugo u poznome satu
Astralno mekom za pregrubo vrijeme
Lijepom lijepo kao zlatom zlatu
Akrostih sricati i skidati breme

Dosadnih tereta dosadnoga časa.
Još siguran nisam da će taj dar biti
Evo, danas primljen ko znak dobrog glasa...
Volio bih smjeti one krasne niti

Opuštene kose češljati prstima...
Ja to samo sanjam, ona ne zna ko sam,
Čemu se još nadam i čemu sve stremim.

Ima tome dugo kako se nadima
Cijeli moj svijet da ga za nju nosam.
A ona daleko da je u san spremim...

Hvala ti Mori počivao u miru!!!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
21899

Powered by Blogger.ba