beats by dre cheap

"Ništa zemlju ne čini tako prostranom kao prijatelji u daljini; oni stvaraju geografske širine i geografske dužine."

Subota 08:30 –

Malo pisamce na ekranu:           

PeggySue: Kafa?

Mala: Za 3 minute da upalim racunar.

Ustajem, ukljucujem kuhalo, pravim veliku solju ness kafe dok se racunar pali. S kafom sjedam na stolicu i logujem se na msn.

Tako se pocinjale moje mnoge subote..

Pitaju me ljudi stalno koliko zapravo ja vjerujem u takva prijateljstva? Nas dvije, dva razlicita svijeta, u dvije drzave udaljene 208 kilometara jedna od druge. Zivimo zivote koji nisu ni slicni, radimo posao koji nema veze jedan sa drugim, ja zivim sa sestrom i kucnim ljubimcem, izlazim i lumpujem i nemam porodicne navike. Nedjeljom obilazim mamu i tatu, ako mi se da, ako ne onda lezim u krevetu cijelu nedjelju.

Ona ima muza (najboljeg muza na svijetu), dvije predivne djevojcice, svekra, svekrvu i svu mnogobrojnu familiju koju naslijedis kada nekome kazes DA pred Bogom i ljudima.  I naravno svoju familiju, koju nije prestala da pazi kad je otisla u drugu kucu.

Kad je ona imala 14, ja sam imala 8. Kad se ona udala ja sam skakutala za djecacima i bjezala sa casova da bi zapalila cigaru iza skolske zgrade. Kad je ona imala kcerku prvu, ja sam imala prvi posao i mislila o sjajnoj karijeri. Trcala na fakultet, pa na posao. Isla na svoja prva ljetovanja koja sam sama sebi platila...

Ona je zivjela porodicni zivot, citala knjige i odgajala svoje djevojcice.

Kad o tome tako razmisljas zaista se zapitas: sta to njih dvije imaju zajednicko? E ne biste vjerovali...

Upoznale smo se davno, virtuelno, pisale stvari za koje smo mislile da trebamo rec drugima i nasle se. Dugo bile virtuelne poznanice, onda drugarice. Zatim jednom iznenadno se upoznale i nastavle da razgovaramo uzivo kao da smo cijeli zivot bile jedna pored druge.

Prijateljstva se stvaraju i njeguju. Mi smo svoje isto, svaku subotu ispijale kafu jutarnju i pricale o svemu, tracale ljude koje znamo, smijale se ljudskim glupostima, zaludivale igricama i pisale postove, dok su se mogli pisati. Uclanile se u social network zvanu prokleti facebook i nastavile da se zabavljamo. I kako bi rekao blesavi Rambo Amadeus „godine kurcu prolaze“ i stvarno idu, lete... Vidjamo se jednom ili dva puta godisnje, razgovaramo tada kao da je vrijeme izmedju stajalo...

Zivot nas je pomalo zguzvao, djeca njena su sve veca – vece dijete veca obaveza, plus jos milion drugih, toliko da ti se na kraju subotnja jutarnja kafa svede na kafu s nogu. Moj zivot je drugaciji, vise posla, vise obaveza i manje vremena za kafe sa prijateljima. Ima jedna divna stvar u svemu tome, mi smo i dalje one iste zene koje subotom rado piju kafu i opet pricamo kao da se cujemo i vidimo svaki dan.

I jedno znam: tu subotnju kafu za kompjuterom i mojom drugaricom udaljenom 208 kilometara koja ima potpuno drugaciji zivot od mene ne bih mjenjala ni zajednu kafu sa nekim  koga  gledam u oci dok je pijem.

Postoje takve prijateljice tek da se zna... Nije bitno koliko je kilometara izmedju, da li vas dijeli cijela mreza ili samo sto. Kafa ima isti ugodni okus.

mala djevojcica
http://cekajucimontenegroexpres.blogger.ba
11/06/2011 11:18